Crna legija

18.09.2005., nedjelja

Ustaška koračnica

Ustaška se vojska diže,
Osvetnika strašan roj.
Hrabra srca silne ruke,
Nasrće u krvav boj.

Ustaška se vojska diže,
Zarobljenu domovinu pogaženo selo, dom.
Oslobodit krvlju ide,
I junačkom desnicom.

Kruti bol je za Hrvata,
Biti tuđi podanik.
Kad je viko od vijekova,
Bit u boju pobjednik.

Ustaška se vojska diže,
Zarobljenu domovinu pogaženo selo dom.
Oslobodit krvlju ide,
I junačkom desnicom.

Ustaška se vojska diže,
Za slobodu vodit rat.
Dok ne stigne sve do Drine,
Neće klonut, neće stat !


Image Hosted by ImageShack.us
- 02:13 - Komentari (51) - Isprintaj - #

08.09.2005., četvrtak

Himna HOS-a

POGLEDAJ U NEBO MAJKO EVO SINOVA,
LETE MAJKO LETE JATA HRVATSKIH SOKOLA!

NE PLAČI NAM MILA MAJKO NE PLAČU USTAŠE,
DOMOVI ĆE OPET PJEVAT HOSOVCI DOLAZE!

KUNEM TI SE FRANCETIĆU SRBIJU SPALIT ĆU,
KUNEM TI SE MOJ BOBANE ZAVIT ĆU TI SVE RANE!

KUNEM TI SE PAVELIĆU JOŠ BOLJI POSTAT ĆU,
UZ PARAGU I UZ HOS-A DO SMRTI OSTAT ĆU!

NEKA PJEVA SVAKI SRBIN I SRBIJA SVA:
PREDAJEM SE HOSOVCIMA, ŽIVJELA NDH!

Image Hosted by ImageShack.us
- 18:52 - Komentari (18) - Isprintaj - #

05.09.2005., ponedjeljak

Oprostite što vam se nisam javljao, a jebiga bilo je ljeto pa se i ja moram malo odmorit.

Djelatnost velebitskog ustaškog roja

Image Hosted by ImageShack.us Koncem kolovoza i početkom rujna godine 1932., dakle upravo prije sedamdesetitri godina započela je djelatnost velebitskog ustaškog roja, koja je poznata pod imenom »velebitski ustanak«. Ta se djelatnost odvijala u najtežem razdoblju diktature, i baš zato je izazvala najveći utisak i u Hrvatskoj i u inozemstvu, premda je u njoj sudjelovao tek mali broj ustaša. Ta je djelatnost još značajnija i u tome, što su u njoj sudjelovali ustaše podpuno opremljeni i naoružani, obučeni u naročite ustaške odore, a to je bio prvi veliki podhvat za vrieme diktature. Djelatnost ustaškog velebitskog roja znači ujedno i važnu prekretnicu u ustaškom radu i početak najdjelatnijeg razdoblja ustaške borbe sve tamo do odluke u Marseille-u. Borbe na Velebitu znamen su ustaškog odpora u najtežim godinama diktature.





Beogradska strahovlada trajala je četvrtu godinu, haračila Hrvatskom i ostavljala za sobom političku pustoš. Kako je jačala beogradska strahovlada, tako se sve više razvijala ustaška borba, koja se od malenih i skromnih početaka razvila u odpor čitavog naroda, što je danomice bio sve žešći i uspješniji. Od prvog oružanog nastupa ustaških rojeva u jeseni godine 1928. prošlo je gotovo pet godina i kroz to razdoblje postrojeni su novi rojevi i nove jedinice koje su stupile na mjesto starih boraca i nastavile odlučnu oružanu borbu. Ustaška revolucionarna djelatnost u Hrvatskoj u tim godinama nije više bila nikakova novost, već svakodnevna pojava, ona je tinjala kao plamen da prožme cieli narod i pripremi ga za novu borbu, ona je svojim žarom osvietlila čitavi Balkan i prikazala Europi u pravom svietlu taj najtamniji i najzagonetniji kut jedne proklete političke tvorevine i robovanja.



Već tamo od godine 1929. dalje, a osobito nakon smrti ustaša Soldina i Hranilovića, ustaška je djelatnost sve vidljivija. Beogradski i ostali režimski listovi sve oštrije i žučljivije napadaju ustaške borce i sve češće bilježe njihovu djelatnost i njihove uspjehe. Beograd je osjećao da se u Hrvatskoj radja revolucija, koja će njegovu lažnu moć pokopati za uviek. I dok su s jedne strane progoni bili sve jači, dok su procesi bili sve češći, dotle je ustaška oružana djelatnost bila sve veća, vodjena pod najtežim okolnostima i uz najveće žrtve.

Godine su prolazile, a položaj je bio sve napetiji i zategnutiji, obruč beogradskih vlastodržaca sve se više stezao oko hrvatskog naroda. Beograd nastoji prikazati čitavoj Europi da hrvatsko pitanje više ne postoji, šalje svoje predstavnike u Hrvatsku i naručuje opet »poklonstvene deputacije«. Ta je politika bila i odviše prozirna. Prikazati kako je diktatura uspjela, da od » konglomerata« balkanskih naroda stvori »veliku i moćnu Jugoslaviju«.

Godina 1931. a osobito godina 1932. značila je vrhunac tog lažnog triumfiranja, u Beogradu se vjerovalo, da je krvavim terorom zauviek osigurana njegova moć i prevlast.

Tada je započela ustaška oružana djelatnost na Velebitu.



Bilo je to koncem kolovoza godine 1932., kad su dnevni listovi bili izpunjeni viestima o boravku Marije Karadjordjević u Hrvatskom Primorju, i kad se htjelo na svaki način raztrubiti čitavom svietu kako je hrvatski narod sretan, što vidi u svojoj sredini »uzvišenu kraljicu«. Kroz duže vremena novinstvo uporno ponavlja istu stvar, kao da želi gotovo narinuti čitavom hrvatskom narodu i Europi tu činjenicu, koja je nosila u sebi podpuno politički značaj.

Ali onda je došao lom!



U Velebitu tek nekoliko kilometara od Marijolinog boravišta pojavljuje se ustaški roj, koji započinje oružanom djelatnošću. Bio je to tako neočekivani udarac za Beograd, da se dugo pred javnošću tajio tjek djelatnosti, u Velebitu, da se onda sve pretvori u žučljivu psovku i klevetu, što znači priznavanje .vlastitog poraza i neuspjeha. No uspjeh je bio postignut i to nije mogao zatajiti niti Beograd, niti sva nastojanja režima. Velebit je bio krik, kojeg je čula i razumjela čitava Hrvatska i čitava Europa. U Hrvatskoj je kipjelo i previralo, u Hrvatskoj je buktio plamen, koji će jednoga dana proždrieti lažno priestolje svojih tlačitelja. Vlastodržci su duboko osjetili svoj poraz pred svjetskom javnošću i njihov bies se svalio na goloruko ličko stanovničtvo, koje je podnielo svu težinu jedne kukavičke osvete.



Velebit je bio ubod, koji je pekao, to je bio znamen, koji je čitavom hrvatskom narodu dobacio iskru velike vjere u njegovo uskrsnuće, to je bio putokaz sličan rakovičkom primjeru, u kojeg je vjerovao novi naraštaj revolucije.



KROZ VELEBITSKE KLANCE I LIČKA SELA



Pojavu ustaša na Velebitu radosno je pozdravio čitavi hrvatski narod gledajući u tome predhodnicu revolucije, koja je bila neminovna. Najjače je to naglašeno u samoj Lici u neposrednoj blizini Velebita, gdje se ta djelatnost odvijala, i gdje je narod očekivao ustaše kao davno željene osloboditelje. Taj odnos ustaša i naroda znači onu vezu, koja ih je vezala istom mišlju, to ujedno znači dokaz da je ustaška djelatnost na Velebitu bila odgovor čitavog hrvatskog potlačenog naroda. Jedan ustaša, koji je i sam sudjelovao u tim borbama pripovieda o tom putu kroz lička sela sliedeće:



»Kad smo prolazili Velebitom pjevali smo poznate hrvatske pjesme i klicali našem Poglavniku. Putem su nas dočekali seljaci, koji su se pridružili. Dali smo im naše novine, a oni su oduševljeno pozdravljali Poglavnika i sve ustaše. U razgovoru sa seljacima došli smo u selo Rizvanušu, gdje smo prenoćili kod jedne odlične Hrvatice. Kad su ljudi u selu saznali gdje se nalazimo, došli su svi u tu kuću, da nas pozdrave. Ljubili su se i grlili s nama i pripoviedali o prilikama. Razgovor se razvijao skoro cielu noć o skoroj hrvatskoj slobodi i o našem Poglavniku. Ljudi su se tužili zbog krvavih progona srbskih oružnika i htjeli.su nam se odmah pridružiti, da se zajedno s nama bore. Jedva smo ih umirili, obećavši im, da će doći vrieme, kada će vlastodržci morati platiti sve zulume i nepravde nanešene hrvatskom narodu.

Kada smo se tako malo odmorili, nastavili smo put prema Gospiću, stupajući u postrojbi i pjevajući naše rodoljubne pjesme. Putem prema Gospiću u blizini samoga grada naišli smo na vojsku, koja je održavala noćne vježbe. U prvi čas smo mislili, da je to neprijatelj i htjeli smo navaliti, ali jedan od naših ustaša prepozna nekoje momke i pošli smo među njih. Kad su to vidjeli nekoji častnici Srbi i Slovenci, odmah su se razbježali, a mi smo ostali dulje vremena u razgovoru s vojnicima. Poslie toga produžili smo put prema Smiljanu, kamo nas je vodio jedan seljak. Na ulazu u selo bili smo oduševljeno dočekani, a onda smo prosliedili dalje prema selu Budak. Putem su nas dočekivali oduševljeni seljaci i klicali »živio Pavelić«, »živjela hrvatska vojska«. Tako smo došli u Perušić, gdje smo ostali cieli dan. Pred većer smo krenuli u selo Mašalu, kamo smo stigli već u sumračje. Tu su nas ljudi začudjeno gledali, a kad smo im rekli, da smo hrvatska vojska Ante Pavelića - ustaše, nastalo je neopisivo veselje i radost. Seljaci su nas odmah odveli svojim kućama i dali nam večeru. Nastavili smo put i svagdje kroz sela bili smo jednako srdačno dočekivani od naroda, ljudi su plakali, kad su gledali veliku ustašku zastavu, koju smo sa sobom nosili. Opet smo krenuli prema Velebitu kroz selo Brušane, u kojem smo dobili nalog da napadnemo oružničku vojarnu.«



U BRUŠANIMA



O samom napadaju na oružničku vojarnu donosi »Ustaša« iz godine 1932. sliedeći prikaz:

»Vod je brojio deset ustaša. Kada su stigli u Brušane, odmah su se dali na provađanje zamišljenog djelovanja. Dvojica ustaša zaposjela su kuću, u kojoj stanuje krvolok oružnički narednik Šušnjar, druga su dvojica isto tako zaposjela kuću, gdje je, stanovao oružnički podnarednik, dok su ostali obkolili vojarnu, u kojoj su bili oružnici.



Napad je otvoren na taj način, da je jedan ustaša bacio ručnu granatu na krov vojarne. Odjeknuo je silan prasak i nagoviestio borbu.

Žandari su smjesta pobjegli u podrum vojarne, koja je sagrađena kao mala ratna tvrđava, a podrum je izgrađen kao podzemna ćelija.

Na to su dvojica ustaša pristupili zidu vojarne, došli do vrata, te tamo smjestili veliku količinu razprsne tvari i zapalili je. Nakon kratkog vremena suknuo je prema nebu visoki plamen, zajesnula je ciela okolica, a odjeknuo je strahovit prasak, koji je sve zaglušio i tako stresao, da ni na jednoj kući u Brušanima nije ostalo staklo na prozorima. U tili čas nadzemni je dio vojarne bio - samo ruševina.



Dok se je odvijao pred vojarnom posao pripreme za dignuće u zrak, dotle se pred kućama narednika i podnarednika zbivalo sliedeće:

Čim je prasnula ručna bomba, zapalio je narednik Šušnjar u svome stanu svietlo. nešto povikao, skočio k vratima i otvorio ih. U taj čas planuo je prvi hitac ustaše, koji je stajao s jedne strane kuće. Šušnjar je s vratiju nestao. Kako kuća ima dvoja vrata, pojavio se je odmah na vratima s druge strane kuće. Nu u isti čas planula je puška drugog ustaše i Šušnjar je opet nestao u kuću. Na to su zaštektale strojne puške i obasule kuglama Šušnjarevu kuću, iz koje je dopiralo zapomaganje, a i on je nekoliko hitaca iz samokresa opalio kroz prozor.

Sličan se je prizor odigrao i pred kućom podnarednika. Ni jedan ni drugi nisu mogli iz kuće. Strojopuščana vatra je trajala, dok u obim tim kućama nije nestao podpuni muk.



Uslied praska ručne bombe, štektanja pušaka i njihova odjeka kroz noć, pružao se je u Brušanima i u cieloj dolini prizor prave ratne noći, dok se nije uz zid vojarne upalila razprsna tvar i grunuo strašan prasak, koji je sve nadglasio i zaglušio.

Cieli Brušani bili su na nogama, a kroz noć su odjekivali glasovi: Došli su ustaše!



Poslie razorenja vojarne pribrali su se ustaše a vod, odpjevali ustaške hrvatske pjesme, opalili iz pušaka salvu, a zatim krenuli natrag u Velebit.«



U čitavoj djelatnosti na Velebitu poginuo je samo ustaša Stipe Devčić, jedan je teže ranjen, a dva lakše. Dok je bilo sedamnaest mrtvih oružnika sa strane neprijatelja, dva mrtva lugara i dvadeset i šest ranjenih oružnika.

Velebitska ustaška djelatnost nije bila velika no svojem razmjeru ali značajna baš zbog vremena, u kojem se je odvijala. Izvedena je u najstrašnijim i najkrvavijim godinama, ona je bila navještenje novih vremena, ona je značila točku, iza koje je započeo nagli pad diktature. Velebitski ustanak znači njezin prvi neuspjeh, zatim sliedi godina 1933. i 1934., koja predstavlja njezin posljednji smrtni udarac. Velebit je bio izhodište novih puteva, navještenje novog razdoblja i vjera hrvatskog uskrsnuća.



Velebit je postao znamen ustaške borbe, on je postao kult ustaštva i Nezavisne Države Hrvatske.


Image Hosted by ImageShack.us


- 19:38 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2005 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Na ljutu ranu, ljutu travu!

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us